Fancy

U hladnoj noći
Nad mojom dušom
Nadviše se
Tamne sjene.

Želje potonuše
Na dno
Uzburkanog mora,
Ne vidim ih više.

Od vulgarnih riječi
Sa tvojih usana
Duša me
Zaboljela.

Ne, ti nisi ono
Što zamišljah danima.

Ti sreću ne nosiš,
Ti bol nanosiš,
Patnju sveprisutnu,
Tugu nepodnošljivu.

(stara pjesma)

Ona se nije poput Alise
Na drvo popela,
Nije zaspala,
Ali s Mačkom se igrala.

Bio je ljetni dan,
Ona željna čarobnih
Uzbuđenja
Igru je započela.

Svojim svijetlim mislima
Um i srce njemu je
Poklonila,
Istine nesvjesna.

Zemlja čudesa
Tad joj se otvorila,
A vojska od karata ju je
Opkolila.

Sada, Orao joj
Šapće sa ramena,
Oko nje plešu leptiri
S krilima od sladoleda.

Ostala je vječno
Zagrljena
U čudnoj Zemlji
Još čudnijeg imena.

Dišem čarom
Proljetne noći,
Na blistavom nebu
Srebrni mjesec sja.

Nečujno zvijezde
Trepere,
Ulicom rasuo se
Zvjezdani prah.

Gledam s prozora
Čudesnu ljepotu,
Tišinom ogrnutu
Koja miluje mi dah.

Dok u moju dušu
Mir se slijeva
Oteo mi se
Uzdah: Ah!

Tard dans la nuit,
Dans la nuit gris,
La Pluie tombe,
Le ciel est triste.

Le ciel est blue
Dans le passé
Au-dela de l'ombre
Du grand chene.

Le silence qui est en moi
Cache un amour
Silencieux
Qui ne s'arrete jamais.

Ce soir sans toi,
Quelle tristesse!
Pas d'espoir,
Avec mes mémoires.

La pluie a cessé,
Je n'entend rien,
Tout est plus gris
Et tout est plus triste.

V.M.

(prijevod u arhivi, 3.svibanj 2011.)

Otploviše niz rijeku
Riječi lažne,
Bez potrebe izgovorene
I nema ih više.

Svjetlo je pobijedilo
Tamu tog jutra,
I slutnja toplog osjećaja
U nasmiješenom sutra.

Tad vidjela sam svoje
Nedosanjane snove;
Dodire na koži
I uzdahe vrele.

Rijeka teče i dalje
Nemirna i hladna je.
Ja spoznah da
Ljubav poražena nije!

Misli skrivam od svjetla,
Bliskost odbijam
Štitom bezvremenskim,
Nemirima stvarnosti
Stvorenim.

U oklopu od straha gazim
Kroz bespuće,
Šutnjom zovem daljine
Neznane,
Zvijezde tajne.

Iza ponoći
Tešku košulju svlačim,
Svjetlo gasim,
Na jastuku od pjene
Grlim tamu svoje sjene.

Mrak se spustio odavno. Vjetar savija grane stabala koje pjevaju svoju tužnu noćnu pjesmu. Čovjeka je strah izići vani, boji se da će ga progutati ono nešto crno, mračno i hladno što nitko ne voli, pogotovo u ovo gluho doba noći kada mu se čini od visokog stabla da je div. Najljepše je tada stajati kraj otvorenog prozora, zatvoriti oči pa slušati... Zvuk vjetra u krošnjama stapa se sa zvukom prolazećih automobila i tada nastane ona melodija koju tako rado slušam u samoći razmišljajući o tebi, moja jedina ljubavi, koji mi se činiš sasvim blizu, a kasnije jako daleko, nedostižno... Večeras se taj osjećaj ponavlja beskonačno. Da li će ikada doći konačnost? Da li se mogu nadati tebi koji si daleko, vrlo daleko? Ponekad si tu, a onda te nema, dugo, dugo... Vjetar više ne pjeva, on sada jauče, kao da izgovara tvoje ime. Čuj ga, poslušaj taj jauk! To je jauk mog srca u ovoj noći punoj tame kada prijeteći crni div zastrašuje moje misli, mračne od ove noći, svijetle od ljubavi za Te.

(stara pjesma)

U slova zurim,
Al' ništa ne vidim,
K'o kolo mravi
Ispred mene šeću.

Tvoj lik je u
Mislima mojim
I ništa drugo u njih
Ne može da stane.

Htjedoh da odem,
No, ti to ne želiš,
A meni je drago
Jer si meni mio.

Ne znam što da mislim
Jer si tako htio;
U mojoj duši sada
Sve je uzburkano.

Možda znam što hoćeš
I uspijevaš u tom',
Moje srce sada drhti,
To je tebi milo.

(stara pjesma)

U zvjezdanoj noći
U kasni sat
Crvenkastim sjajem
Blješti Mars.

Ljepotom pogled mami;
Sjetih se
Ratova drevnih
I bogova rimskih.

"O Bože rata
Lijep li si,
Sine čarobnog cvijeta,
Ljubavniče Venerin!

Prate te
Užas i Strava,
Zveket oružja
I bojna vreva.

Ne vole te
Ni ljudi ni bogovi,
Jer tebi je najdraži
Miris prolivene tople krvi."

Odjednom mi je misao stala;
U kasni sat
Crvenkastim sjajem
Blješti Mars...

Noć je prohladna,
Rosa na asfaltu nevidljiva,
Automobili, ljudi,
Vreva.

Moram se provući
I nedotaknuta doći kući.

O, kako je dug put do doma!
Nepoznati glasovi
I buka motora.

Grad u koji svi hrle
Puninom živi.

Grad - da ispuni našu glad,
Glad za slavom,
Glad za moći.

O, kako će sve brzo proći!
Ostaće tuga jedne iluzije
Za spomen
U našoj samoći.

Kao pčela na zmijskoj travi
Sišeš med i postaješ
Slatki otrov među cvjetovima
Proljetne livade
Oprane jutarnjom kišom.

Kao vjeverica u igri
Postaješ razigran,
U trenu nestaješ na vrhu bora,
A ja idem dalje zanesena
Procvjetalim šarenilom.

Uz svoj um sklupčana
Neumorno cijedim
Svoje misli
U kazan snova.

Godine prolaze
Brzinom svjetlosti;
Zvijezde trepere isto kao i
Prije milion godina.

Duga je vječnost.

Smrt mi je bliža
Nego ikada;
Zeleno voće neće sazrijeti
Meni nikada.

Uz tebe jesam.
Svakim novim susretom
Odlazim u nepoznato.

U pustinju u kojoj ćemo jesti
Beskvasni kruh;
Kruh putnika i lutalica –
Vječno...

Tipičan tip
Bicikl vozi
Jer nema plin.

Tipičan tip
Jutro i kafić
To mu je đir.

Tipičan tip
Pijucka pivo
Uz zimski hit.

Tipičan tip
Ne brblja puno
On gleda film.

Tipičan tip
Mirisna kosa i
Bludni sni.

Sinoć je kiša umila Mjesec,
a njegov blještavi sjaj obasjao je
krošnju lovora;

Zvijezde su zasjale novim sjajem,
oblaci u bijelom satenu
kočoperili su se nebom.

Svečana noć završila se jutrom;

Mjesecu rekoh zbogom,
kroz otvoren prozor
pozdravih Sunce,
umih lice hladnom vodom,

i sretno zakoračih u dan
osmijehom tvojim obasjan!

Soba mi je prazna.

Izađi iz rijeke,
Uđi kroz ključanicu,
Pretvori se u lijepog čovjeka
I privuci me k sebi.

Demonskim osmijehom
Probudi želju u meni ;

Skrnaveći moju dušu
Navedi me na grijeh ;

A prije nego što me zarobiš
U vječnosti mraka,
Prenesi vodu
U vjedru bez dna
Na drugu stranu sna.

Gledam te -
Onako sa strane.

Skrivena,
Sama.

Pritajena -
Želim vidjeti tvoje oči ;

Da li se sjaje ili su tužne
Iza sive maske?

Sjedim -
Slušam glazbu.

Glazba postaje
Sve glasnija.

Prilazi mi Tama ;
Odvela me na drugu stranu.

Više te ne vidim -
Mrak je.

Okopniše snjegovi bijeli,
Vjetrovi se smiriše,
Iščezli su hladni duhovi,
Prsti nam se ugrijaše.

Sad je sve po starom,
Obično i bez romantike,
Tek neki lijepi tragovi
U mom srcu ostadoše.

Vraćam se tišini noći,
Mjesecu i zvijezdama
Da pod zvjezdanim nebom
U samoći uživam.

Znaj, prestati misliti neću
Na tvoje blage dodire,
Ljubav se ne može ugasiti,
Volim te jer si uvijek bio uz mene.

U grad vječno
Obasjan suncem
Stigla je Zima
I snijeg donijela.

Veselimo se,
Skijajmo zajedno,
Sanjkajmo se,
Snjegovića napravimo!

Skidajmo se do gola,
U more skočimo!

Stigla je Zima
I donijela snijeg;
I smijeh i suze,
I kosti nam polomila.

Tko je kriv,
Zima, snijeg ili bura
Što nas je gurnula?

Smijmo se i plačimo;
Veselimo se i tugujmo.

Sa podignutog trona
Pasti će Snješkova glava
S prvim sunčevim zrakama.

Dok spušta se tama
A moje srce šumi u oluji,
Nadiru hladni talasi vjetra
I oblaci turobni - sivi.

Hladnoća oko mene drhti,
Zemlja (o)diše svježinom kiše,
Zimska noć očajava,
Ja ljubavne snove snivam.

U san mi dođe dobra vila
Sa smiješkom na licu,
Čarobnim štapićem taknu srce
I tiho šapnu:

"Zaboravi čaroliju sna
I srebrenom cestom pođi.
Kad osjetiš svježi povjetarac
Uzdah će ti se vinuti iz grudi,

A kada lice dragog ugledaš
Pod nasmiješenim oblacima,
Spoji svoje usne s njegovima
Toplim poljupcima."

Pogledaj me u oči
I reci
Što si naumio?

Ne gledaj me
Poprijeko,
Kaži
Što bi htio?

Ne prosipaj mi
Prašinu u oči.
Dokaži
Svoju iskrenost.

Nisi bolji od drugih.
Tvoje samoljublje je zamka
U koju si upao.

Budi velik u sebi.
Izvana,
To je nevažno.

Jer pripast će ti
Samo ono
Što si naumio.

A tvoje malo srce
Biti će veliko
S iskrenom namjerom.

Osjećam tvoju radost,
Osjećam tvoju bol,
Osjećam tvoju laž,
Osjećam tvoj sram.

Zato sam ponekad (ne)sretna,
Zato se ponekad mrzim,
Zato ponekad patim.

Ponekad se u sebi uništavam
A onda se u samoći gradim
Da bih osjetila sebe,
Da bih se stopila sa sobom,
Da bih se prepustila sebi,
I opustila.

Eh, da te barem ne volim.

Podučili su nas
Ratovanju,
Podarili nam znanje,
I bjehu prognani.

Danas, nezapaženi
Prolaze pokraj nas,
Nikoga ne diraju,
Šute.

Osamljeni,
S nama ne žele
Pričati,
Nismo poput njih.

Pod sivom kapuljačom
Skrivaju svoju
Prizemnu retoriku
Utvara.

Okupljaju se
U mraku.

U okrilju tame
Zasvijetli njihova
Perfidnost i njihov cilj:
"Apsolutno ništa".


'Cilj Zloga je upravo to: postići apsolutno ništa' (J. Müller).

Ni sunčano jutro
nije ublažilo sveprisutnu bol
od malih prstiju do
sljepoočnica,
a krevet je još topao
od snova.

Čežnja i maštanje
izgubljeni u svemiru
među zvijezdama.

Ne, neću te naći nikada
u ovozemaljskom raju,
iako postojiš
i svojom toplinom
dotičeš moje tihe osjećaje.

U nekom drugom
prostoru i vremenu,
u jednoj drugoj dimenziji
našeg postojanja,
tješit će me
tvoje toplo milovanje.

Osvanulo je jutro puno sunca, puno vedrine;
Proljetni miris posvuda širi svoje ruke, očarava;

Ljubavi moja, imaš malo nade;
Nade koja je došla jučer sa svježinom kiše;

U daljini jedna ptica pjeva;
Sve odiše dubinom snova iz tvojih očiju;

Vječna ljubavi moja, znam, i ti ćeš otići, ostaviti prazninu;
Na tvoje mjesto doći će netko drugi;

Ovo je samo igra, igra moje mašte, moji sni;

Ah, tvoj pogled! Ispunjava me vatrom, i ledom;
Gorim li, ili se već hladim?

Gorim u snu o tebi koji će nestati, za tren oka se ugasiti.

(stara pjesma)

U beskonačnosti smjene
Noći i dana,
U igri života,
U igrokazu nagona
Ljubavi, strasti, smrti,
Ega i sebičnosti
Spoznah tek
Ljubav.

Jedini odgovor,
Jedini smisao,
Jedinu istinu,
Jedinu nadu,
Jedini lovor.

Ona neće zastati u strahu
Pred nepoznatim,
Neće poslušati
Zapovijedi,
Života poeziju će nam
Darovati,
Voljenim čovjekom nas
Učiniti.

Uhvaćeni u mrežu života,
Uplašeni i nesretni,
Bez uvjerenja i svijesti
Tapkamo u mraku.

Želimo postavljati pitanja,
Želimo misliti smiono,
Želimo dobivati odgovore,
Želimo biti sretni.

Bezuspješno.

Tek ponekad
Iskra slobode što tinja
U nama samima
Osvijetli nam put kao
Krijesnica.

Zagrljena
Dodirima vječnosti
Gledam te
Iz ptičje perspektive.

Vidim samo
Neizmjernost istine;
Ne nalazim smisao
Svega postojećeg.

Stoga, neću
Ništa više reći;
Noć je tiha
Savršena za snivanje.

Laku noć!

Nejasan glas
Dopire noćas iz daljine
U moje snove.

Kao kad kroz teški zastor
Slaba svjetlost pada na cvjetne latice,
Kao kad kroz bijeli oblak
Tiha zvijezda
Zasvijetli na tren pa nestane.

Tako se i taj glas jedva čujan
Polako šulja u moje snove
Izblijedjele.

Čiji to snovi noćas
U moje snove ulaze
I uzdahe mi na tren mame?

Tko mi to budi zaspalu čežnju,
Zaboravljenu,
Pa nestane?

Hodam praznom ulicom
Pokraj hladnih zidova
Ispod sivog neba,
Sama.

Hladnim pogledom
Promatram prazne prozore
Starih kamenih kuća.
Noć.

Hladni su mi obrazi,
Ugaslo je srce,
U duši praznina,
Misli bistre.

Gdje su nestali
Svi oni lijepi osjećaji,
Zaljubljenost?

Dovoljan je bio jedan
Strašan dan,
Jedna strašna noć,
Jedan strašan potres,
Jedna strašna oluja,

Da sve potone na dno oceana
Kao Atlantida.

Svjetlo u magli,
Lišće na cesti,
Jesen u zraku,
Srce se budi.

Svjetlo u magli,
Cesta je mokra,
Kišica sipi,
Ljubav se sluti.

Svjetlo u magli,
Lišće je žuto,
Ptičice lete,
Da li te želim?